Helvetica: Tipografija kapitalizma

Dvije tipično švicarske osobine - preciznost i neutralnost - ostvarile su prije točno pedeset godina sretan spoj u helvetici, tipografiji koju danas s puno razloga nazivamo najpoznatijom na svijetu.

Prisutnost u svakom urbanom kutu planeta - od javne signalizacije do korporacijskih logotipova - učinila je helveticu toliko bliskom prosječnom promatraču da je švicarski dizajner i izdavač Lars Müller naziva “parfemom grada”.

Odlična čitljivost nametnula je helveticu kao standardno pismo za sitne tekstove ljekarničkih uputstava i informacija o kalorijskoj vrijednosti prehrambenih proizvoda, ali ona je i glavni instrument avangardnih dizajnerskih ostvarenja, a odnedavno i zvijezda cjelovečernjeg filma.

Muzej suvremene umjetnosti u New Yorku obilježio je 50. obljetnicu helvetice izložbom otvorenom početkom travnja, otkupivši tim povodom komplet originalnih olovnih matrica koje će po završetku izložbe ostati dio stalnog postava. Slične se manifestacije održavaju i u drugim svjetskim centrima, a u središtu zbivanja je film američkog redatelja Garyja Hustwita u kojemu neki od najuglednijih dizajnera današnjice govore o svojoj profesiji, suvremenoj kulturi vizualnih komunikacija i, dakako - helvetici.

Hustwitova helvetica hrvatsku će premijeru imati 9. lipnja na drugoj nacionalnoj dizajnerskoj konvenciji u Rovinju. Autor pisma helvetica je slabo poznati dizajner Max Miedinger, koji je veći dio radnog vijeka pri slovolivnici Haas u švicarskom Münchensteinu proveo radeći kao trgovački putnik. Slijedeći uputstva Eduarda Hoffmanna, Miedinger je 1957. izradio novu tipografiju prema uzoru na 60 godina stariji njemački predložak i nazvao je Neue Haas Grotesk.

Dugo i složeno njemačko ime bilo je razlog za slab uspjeh pisma u prvim godinama, pa ga 1960. vlasnici licence plasiraju pod novim nazivom. Briljantno odabrano novo ime izvedeno je iz latinskog naziva za Švicarsku - helvetia.

Nastavljajući učenja njemačke škole Bauhaus, dizajneri poput Josefa Müller-Brockmanna, Armina Hoffmana i Emila Rudera, stvorili su u prvim poslijeratnim decenijama takozvani švicarski stil, čije su glavne odlike bile racionalnost, matematička kompozicija i jasnoća komunikacije.

Trojezičnoj švicarskoj zajednici bio je potreban dizajn koji bi poništio nacionalne razlike i nadomjestio teško čitljiva pisma poput njemačke gotice koja su otežavala komunikaciju između kultura, stoga su nacionalne institucije među prvima usvojile inovativna rješenja Müller-Brockmanna i njegovih kolega. Državno financirane putujuće izložbe švicarskog plakata propagirale su novi izraz, koji uskoro postaje poznat i kao internacionalni tipografski stil.

Rješenje specifično lokalnog problema postupno se afirmiralo kao univerzalni jezik koji je odgovarao novim komunikacijskim potrebama, projektima poput signalizacije u međunarodnim zračnim lukama ili na Olimpijskim igrama.

Marketing nove tipografije spretno se poslužio uspjehom švicarskog dizajna - prve promocijske brošure helvetice izgledale su kao knjige uradi-sam uputstava za dizajn u švicarskoj maniri. Premda je nastavljala tipografsku tradiciju staru više od stoljeća, helvetica je predstavljena kao lice budućnosti.

Nizozemski dizajner Wim Crouwel, koji je odigrao važnu ulogu u širenju internacionalnog stila na sjeveru Europe, kaže: “Ona je bila veliki korak naprijed u odnosu na pisma 19. stoljeća. Djelovala je kao proizvod mašinske obrade, lišen individualnosti i ručno izrađenih detalja. S helveticom je tipografija prvi put postala neutralna, a neutralnost je bila ono čemu su dizajneri moje generacije težili. Vjerovali smo da tipografija ne smije sadržati značenje, njega je trebalo prepustiti tekstu”.

Objašnjavajući zašto je pojava tipografije koja je mogla odgovoriti univerzalnim potrebama tako snažno odjeknula, Lars Müller u knjizi “helvetica: posveta jednom pismu” podsjeća da su najbolje europske grafičke radionice tih godina raspolagale s manjim brojem pisama od kompleta sistemskih fontova koji danas dolaze u paketu s operativnim sustavima poput Windowsa ili Mac OS-a.

Početkom 70-ih helvetica započinje globalnu dominaciju bez presedana u povijesti dizajna, a njezin nagli uspon slijedi ekspanziju kapitalističke ekonomije. BMW, Toyota, Nestle, Panasonic i Lufthansa samo su neke od mnogobrojnih korporacija koje tih godina odabiru helveticu radi bolje prepoznatljivost svojeg identiteta.

Do kraja 70-ih helvetica je bila toliko popularna da nekoliko osnovnih debljina više ni izdaleka nije moglo zadovoljiti sve potrebe, stoga je slovolivnica Linotype 1983. izbacila na tržište prošireno izdanje nazvano helvetica Neue. Nova verzija nudila je 50-ak različitih rezova, koji su omogućili uvođenje finih nijansi o kojima u Hustwitovom filmu govori talijanski dizajner Massimo Vignelli: “helvetica je pismo nastalo iz potrebe za boljom čitljivošću.

To je vrlo jasna tipografija, primjerena gotovo svakoj namjeni. helveticom možete napisati ‘volim te’. Ako želite pokazati da imate stila, možete to isto napisati helveticom Extra Light, a ako su vaši osjećaji puni strasti, možete ‘volim te’ napisati helveticom Extra Bold - i opet će upaliti!”





Pojava Apple Macintosh osobnih računala donijela je sa sobom novu inkarnaciju helvetice, koja 1985. postaje sistemsko pismo, zadani element standardnih programskih obrazaca. Računala su uskoro staru grafičku tehnologiju i pripadajuće osoblje učinili suvišnima, a zajedno s helveticom, čije mjesto zauzimaju ekspresivnije tipografije, nestaju i svi dotadašnji tipografski standardi.

Nije to bio slučaj samo s dizajnom alternativnih časopisa, poput američkog RayGuna ili domaćeg Arkzina - dovoljno se sjetiti nasilno rastegnutih slova hrvatskih političkih tabloida početkom 90-ih da bi uočili koliko je demokratizacija grafičke tehnologije dramatično promijenila ranije obrasce vizualne kulture. Čak se i korporacija Microsoft, čiji je logotip izveden iz helvetice, tada odlučuje “iznerediti” svoj izgled i angažira za dizajn svojih oglasnih kampanja Davida Carsona, vodećeg eksperimentatora 90-ih.

Nakon desetljeća distorzije, helvetica oko 2000. doživljava reafirmaciju pojavom generacije dizajnera koji se zalažu za povratak jednostavnosti i internacionalnom tipografskom stilu. Dizajneri, poput mlade švicarske grupe Norm, vratili su posljednjih godina helvetici autoritet usporediv s onim koji je imala četvrt stoljeća ranije, na vrhuncu svoje popularnosti.

Radove prvih nekoliko generacija diplomanata zagrebačkog Studija dizajna također je snažno obilježila ova estetika, koju su kod nas najmilitantnije zagovarali članovi grupe Numen.

Najistaknutiji predstavnici neomodernističkog trenda su nizozemski Experimental Jetset, koji za sve svoje klijente - u rasponu od nacionalne poštanske službe do Stedelijk Muzeja - bez razlike koriste isključivo helveticu: “Ne prestaje nas intrigirati njezina paradoksalna priroda: s jedne strane, riječ je o tipografiji kojoj se pripisuje potpuna neutralnost, s druge, ona nosi sa sobom težak prtljag ideologije”.

U 21. stoljeće helvetica ulazi ne samo s obnovljenim kredibilitetom, već i prilagođena potrebama različitih svjetskih jezika. Koristeći milenijsko izdanje najpoznatije svjetske tipografije simptomatično naslovljeno helvetica World, danas možete helveticom napisati “volim te” i na arapskom, grčkom, hebrejskom, ruskom i brojnim drugim jezicima. Njezinoj popularnosti nije naškodio ni prelazak na mrežu, gdje se pokazala daleko uspješnijom od brojnih drugih pisama.

Lars Müller odobrava način na koji suvremena tehnologija demokratizira oruđa kojima su nekad raspolagali samo profesionalni dizajneri: “Zato što je često korištena u korporativne svrhe, mnogi helveticu nazivaju tipografijom kapitalizma. Za mene je ona tipografija socijalizma, zato što je dostupna svima. Helvetica je otvoreni poziv nestručnjacima da se koriste tipografijom i stvaraju pravila”.

Pet decenija stalno obnavljanog interesa za helveticu priskrbilo joj je status kulturalne ikone, koji su Hustwitov film i uključivanje u postav njujorškog Muzeja suvremene umjetnosti dodatno ojačali. Johnathan Hoefler, jedan od najznačajnijih tipografa današnjice, vjeruje da je tajna tog jedinstvenog statusa jednostavno u dobrom dizajnu: “Činjenica da je uz pomoć populističke tehnologije postala toliko dostupna, produbila je mit o helvetici kao ultimativnoj tipografiji.

Ponekad čak i sebe uhvatim kako razmišljam o tomu kako se umijeće tipografije razvijalo stoljećima da bi svoj krajni izraz pronašlo upravo u helvetici. Trenutak kasnije uviđam da to povijesno gledano nije istina, ali i dalje ne mogu poreći da nešto u njezinu dizajnu izaziva taj osjećaj konačnosti, dovršenja jednog načina mišljenja”.